ISBN: 978-953-169-375-2
Izdavač: Hrvatska sveučilišna naklada d.o.o.
Godina izdavanja: 2019
Opće informacije: Meki uvez, 233 str, Format 17x24 cm
Dostupno: Da
U fokusu knjige „Hrvatski jezik od nacionalne retorike do suvremene proze“ Dinke Pasini istraživanje je proznih tekstova koji su nastali u posebnom razdoblju hrvatske suvremene povijesti, 90-ih godina protekloga stoljeća, kada se pojavilo više prozaika koji su se na ovaj ili onaj način referirali društvenu zbilju pišući istodobno kao novinari i kao književnici.
Autorica je provela istraživanje korpusa od 32 prozna teksta napisana nakon osamostaljenja Republike Hrvatske 1991. godine birajući ih prema vlastitu izboru namijenjenom usključivo sociolingvističkoj analizi, a ne prema estetskim, književnoteorijskim ili stilističkim kriterijima. Cilj tako odabrana korpusa bio je dokazati da je svaki diskurs nacionalni, pa tako i onaj književni. Suvremena se proza, dakle, istražuje u vezi s dvije ključne i relevantne teme: nacijom i jezikom. Stoga je knjiga podijeljena na dva osnovna poglavlja: Nacionalna obilježja suvremene proze i Jezična obilježja suvremene proze.
Analiza općih jezičnih obilježja suvremenih proznih tekstova dokazala je da su oni obilježeni tronarječnošću, standardni je jezik u službi nacionalnoga diskursa, a standard se raslojava na supstandardne i nestandardne varijetete. Urbani govor ima veći prestiž u odnosu na neurbane govore i pruža se otpor prema purizmu i standardnome jeziku (glavni pripovjedač često govori žargonom mladih). Isto tako, pisci si uzimaju potpunu slobodu izražavanja u smislu kršenja različitih normi hrvatskoga jezika te oblikuje izmišljene i u lingvističkoj stvarnosti neovjerene varijetete hrvatskoga jezika. Pod velikim su utjecajem novinskoga i reklamnoga diskursa te ukidaju književni stil u njegovu tradicionalnome stilu.
Kod analize posebnih jezičnih (leksičkih) obilježja suvremene hrvatske proze autorica je izdvojila tri njezina temeljna obilježja: žargon, psovku i disfemizam.
Dakle, istraživanje korpusa suvremenih proznih tekstova pokazalo je općenito da književnici, bez obzira na temu svojega djela i njegovo stilističko oblikovanje, više ili manje svjesno, a u svoje tekstove umeću nacionalni diskurs pisan nacionalnim (standardnim) jezikom. Devedesete su vrijeme kada je Hrvatska dobila samostalnost pa je taj događaj duboko obilježio cijelu naciju, svakog pojedinca pa i svakoga pisca toga vremena.