ISBN: 978-953-169-153-6
Izdavač: Hrvatska sveučilišna naklada
Godina izdavanja: 2007
Opće informacije: Meki uvez, 257 str, 14x21 cm
Dostupno: Da
U prvom dijelu knjige NAPISANE SLIKE autor donosi šire teorijske pretpostavke odnosa književnosti i likovnih umjetnosti, a posebno problem likovne kritike i njezine relativne autonomije. Prikazujući sumarno i europski kontekst književnog pisanja o likovnim umjetnostima, naći ćemo se u specifičnoj problematici. Autor komentira dosadašnje pokušaje analize s kojima ovaj rad ima nekih analogija. Egzemplifikacija na građi hrvatske književnosti sigurno nije niti može biti potpuna, ali je reprezentativna za tijekove glavnih ideja i stanje odnosa između književnosti i umjetnosti u pojedinim stilskim ili povijesnim odsječcima razdoblja kojim se bavi.
Raspored prema poglavljima nije strogo kronološki ni strogo tematski, ali vodi računa o nekim međusobnim problemskim afinitetima i stanovitoj preglednosti te zaokruženosti pristupa. Autoru se nije činilo primjerenim (pa niti mogućim) klasificirati gradivo prema ustaljenim (ili barem uobičejnim) periodizacijama likovne ili književne povijesti, već i zbog toga što se one međusobno slabo poklapaju. Pretpostavka je da postoji paralelizam (ali ne i jedinstvenost) stvaralačkih tendencija i kretanja, bez obzira na tehniku ili vrstu, pa ako još nismo u stanju sasvim određeno posvjedočiti usporedni ritam i ocrtati njegov precizni dijagram, potrebno je barem učiniti prvi korak u tom smjeru te kako je rekao Jakobson, “razbiti izolaciju”.
Autorova namjera nije baviti se ilustracijama pjesama, drama i romana (to bi bilo: hrvatska književnost u likovnoj umjetnosti), niti pak opremama knjiga; nije cilj svestrano ispitivati kritička polazišta hrvatskih književnika, niti njihove eseje o likovnoj umjetnosti (to pripada poglavlju o samoj likovnoj kritici); nije nam ambicija pobrojiti sve pisce koji su slikali, niti slikare koji su pisali ili pišu (jer im djela, dakako, podliježu sudu povijesti slikarstva, odnosno povijesti književnosti bez obzira na njihovo zvanje ili pretežni interes). Ovamo ne spadaju ni interdisciplinarne pojave, poput vizualne, konkretne poezije ili pak “riječi u slikarstvu”; odustali smo od lova za difuznim “utjecajima” likovnih predmeta pri standardnoj deskripciji određenih likova, pejzaža ili ambijenata.
Zadaća ovog djela jest istražiti brojne likovne referencije u dramama, romanima, novelama, pjesmama (a iznimno i esejima i putopisima) naših novijih pisaca, da analizira sve likovne “uzorke” opisane i parafrazirane u tim djelima, te da uspostavi stilske analogije s književnim i likovnim smjerovima, iznaći – u granicama mogućnosti – predloške i substrate tih pojava te ih uklopiti u strukturu razmatranih ostvarenja. Posebno je zanimljivo – u “povlaštenim” slučajevima – pratiti različite slojeve konkretizacije likovnih predodžbi u književnom opusu. Primjerice, Krležine alikacije nekih likovnih ideja možemo slijediti i na pragmatičkoj razini likovne ktirike i u diskurzivnim motivacijama angažirane likovne esejistike i u svojevrsnim preobrazba, a romanesknog (“Povratak Filipa Latinovicza”) i dramskog (“Leda”) govora.
Ograničivši se, dakle, na “napisane slike”, odnosno na književna svjedočanstva o slikarima i kiparima, donekle je umanjena opasnost “varljivih, prividnih izjednačivanja i proizvoljnih ekstrapolacija”.
Autor nije htio uspostavljati olake a nedokazive relacije; radije je ostao na pouzdanijem i manje spektakularnom području direktnih odjeka, pa uspoređujući s eventualnim izvorima i predlošcima možemo zaključiti kako funkcionira (a kažemo danteovski) “visibile parlare” naših pisaca i koliku moć vizualne sugestije ima govor uzdignut nad nužnim ograničenjima pukoga kritičkog jezika.