PRIRODA KAO GLAS - Kastavska faza u pjesničkom opusu Vladimira Nazora (1908-1918)Šifra artikla: 22401

  • Cijena: 130,00 kn~17,15 EUR
  • Online cijena:26,00 kn~3,43 EUR
Dodaj u košaricu

Autor: Miroslav Čabrajec

ISBN: 978-953-169-189-5
Izdavač: Hrvatska sveučilišna naklada, Izdavački centar Rijeka
Opće informacije: Meki uvez, 142 str, Format 17x24 cm
Dostupno: Da

Čabrajec polazi od teze da je Nazorov poetski glas autonoman, odvojen od generacijskih skupina i poetika, i da u sebi sintetizira raznorodna pjesnička i stilska iskustva (antička, klasična, klasicistička, romantička, neoromantička, simbolička). Zato on i nije mogao, bez obzira na snagu svoje pjesničke riječi, bitnije utjecati na hrvatsku pjesničku proizvodnju. Termini nazorizam ili poetski nazorizam i skovani su upravo zato da bi se naglasila ta osobna poetika koja je neimitabilna.

Nazorovu kastavsku fazu omeđuju ključne pjesničke zbirke: Lirika (1910), Intima (1915) i Pjesni ljuvene (1915). Autor monografije određuje Kastav kao ključni lokus u Nazorovu pjesničkom kozmosu. U njemu se formiralo usamljeništvo kao svjestan egzistencijalni izbor, ali i kao svojevrsna prepoznatljiva pjesnička deklaracija. Nazor je volio / želio biti otok, egotizam je razvio u osobit pjesnički govor o sebi pa Čabrajec izbjegava zamku u koju su upali neki proučavatelji Nazora kada su u životnim realijama i referencijama tražili „inspiraciju“ za pjesnikove umjetničke sublimacije.

Dosadašnja je nazorologija uglavnom apostrofirala dva ključna poetska modusa koja su generirala stablo Nazorova stvaralaštva: prvi je lokalni kronotop: energija zavičaja, odnosno (čakavskog) tla, na čemu je osobito inzistirao M. Frančić, a drugi imitatitio veterum: erudicija, lektira, „tuđi“ pjesnički glasovi, na što je upućivao u svojoj studiji „Glasovi u lirskom Nazoru“ Igor Zidić. Čabrajec izmiruje ta dva pola i pokazuje da oni skladno koegzistiraju u Nazorovim pjesmotvorima. Ključno je ishodište i jednog i drugog kreativnog modusa osobit „osjećaj prirode“ koji pokreće mehanizam Nazorove poezije. Nazor je panteist koji u antropomorfiziranoj prirodi vidi „silu po sebi“ i pronalazi emotivnu tvoračku moć. Zato on i svoja stanja duše projicira u prirodu i tako spaja esencijalno i egzistencijalno. Kao pjesnik izrazito kozmičkog osjećanja prirode, Nazor pronalazi svoju poetsku differentiu specificu u dionizijskoj strastvenosti, ekstazi i himnički glasnom govorenju o božanskoj sveprisutnosti u svemirskim beskrajima. Prelazeći s analize Nazorovih misaonih i poetskih žarišta na razinu jezika, pjesničke tehnologije i versifikacije (ritam, metar), Čabrajec pronalazi uporište u Valéryjevoj strogoj i sugestivnoj misli kada razvija tezu da se upravo u glazbenosti Nazorova poetskoga jezika („jezika u jeziku“) može prepoznati i odrediti posebnost nazorovskog poetskog glasa kao najbitnijeg znaka po kojem se prepoznaje stvarni autorski doprinos.

Pisana metodološki dosljedno, s mnogo akribije i s analitičkim žarom, knjiga Miroslava Čabrajca Priroda kao glas predstavlja vrijedan doprinos hrvatskoj književnoj znanosti i historiografiji.

 

Pošaljite upit za ovu knjigu

Knjiga (Kom: ) je dodana u košaricu.

Zatvori