VELIČANSTVENO NIŠTA: DRAMATURGIJE DEPRESIJE

NATAŠA GOVEDIĆ: VELIČANSTVENO NIŠTA: dramaturgije depresije

Tko i kako autorizira intenzivno ljudsko stradanje? Knjiga Nataše Govedić uspoređuje umjetnička svjedočanstva o depresiji, s glasovima filozofskoga, terapijskoga i teatrološkoga promišljanja pojmova gubitka, žalovanja, frustracije, povrede, izdaje, traume i katastrofe. Primjeri obuhvaćaju tekstove Sofokla, Shakespearea, Molièrea, Kafke, Čehova, Matoša, Becketta, Davida Fostera Wallacea, Šnajdera, Zajeca i Kane, filmove Larsa von Triera, Martina Scorsesea, Abela Ferrare, Jima Jarmuscha, Kiyoshija Sasabea, Erica Steela i dr. te predstave skupine BADco, Selme Banich, Branka Brezovca, Zlatka Pakovića, Silvije Marchig i dr. Depresivna epistema intenzivnoga ljudskoga stradanja inzistira na tome da pažljivo saslušamo i uvažimo sve njezine „nepoželjne“ afekte, zbog čega je u ovoj knjizi shvaćena i kao način spoznaje i kao osobita organizacija našega znanja o (samo)poništavanju.

Iz knjige:

„Svaka depresivna osoba ima svoju priču o tome kako je dospjela do ratnoga stanja sa samom sobom, kao i svoj dramativni konstrukt propuštenih ili poništenih odnosa, nepovjerenja, boli, izolacije, straha, iznevjerenosti, samomržnje. Čini mi se da upravo zato humanistika i umjetničke prakse mogu odigrati plodnu ulogu u otvaranju „crne kutije“ koju još nazivamo i depresijom. I kazalište je, inače, vrsta crne kutije, kao što je to i filmska dvorana. Njihovo međusobno „umetanje“, samim time i razmicanje preuskih i prerigidnih okvira zidova normalnosti i njezina ludila, u mom iskustvu može pokrenuti ne samo egzaktnost nego i „egzitnost“ (neologizam, ovdje skovan u značenju „izlazak iz okvira“).“