POGLED UNATRAG Izabrane rasprave

Pjesnik i prevoditelj, kritik i sveučilišni nastavnik, Ante Stamać je iznimno važan dio svoga opusa ostvario u znanosti o književnosti. Dvije cjelovite i metodično razrađene knjige stoje kao uporišta i orijentiri njegove hermeneutičke prakse, a to su monografija o pjesništvu Tina Ujevića i teorija metafore. Prvom je empirijski, komparatistički ukazao na univerzalna izvorišta jednoga od najznačajnijih modernih hrvatskih autora, a drugom je knjigom nastojao postaviti teorijske (pa i filozofijske) temelje jednome od najkarakterističnijih postupaka suvremene lirike.

Sam autor ukazuje na širinu i dubinu svojih zanimanja. Hrvatsku književnost, naime, proučava u vremenskom rasponu od Baščanske ploče pa do najnovijih kretanja, a povijesnu svijest o njoj propitkuje na primjerima idealnih tumača kao što su Mihovil Kombol i Antun Barac (kojima bismo mogli pridodati još jednoga od Stamaćevih favorita, Ivu Frangeša).

Dijakronija uzoraka nudi stanovitu povijesnu perspektivu, barem u nizu dominantnih “stilskih formacija”, pa se ova knjiga može percipirati (i recipirati) kao sažetak i sukus kretanja umjetničke riječi kroz stoljeća.

Obzirom na značenje Stamaćevih istraživanja Ujevića nije čudno da i u ovom izboru imamo nekoliko studija koje se bave pitanjima uzora i izvora, posebice iz francuskoga poetskog područja, ali i uspijevaju sintetizirati autohtona svojstva i bitne odrednice našega pjesnika. Poznata je također Stamaćeva odanost Juri Kaštelanu, pa je u književnom portretu svojega izravnog prethodnika (na katedri) iskazao mnoge od bitnih poetoloških preokupacija. Bunić Vučić, Štoos i Vojnović odlično su izabrani protagonisti “iz sjene”, na stihovima kojih je primjereno proučavati karakteristike razdoblja.