POETIKA OSOBNOG ESEJA – Razvoj osobnog eseja u Velikoj Britaniji od početka do sredine 20. stoljeća

Nina Sirković bavi se svojevrsnom zapostavljenosti eseja kao sekundarnoga žanra u odnosu na roman u književnim opusima pisaca te istražuje esej kao književnu vrstu i njegovo mjesto u današnjoj teoriji književnosti. Istraživanje je usmjereno na dvije cjeline: povijesno-teorijsku i interpretacijsku. Prva cjelina razmatra konstituente žanra te razvoj i tradiciju eseja, osobito osobnog eseja kao podvrste. U uvodnom dijelu o teorijskom razmatranju eseja uspoređuju se različite definicije eseja u okviru filozofije i književnosti (Adorno, Lukàcs, Solar, Epstein, Lopate) te razlike između eseja i sličnih književnih oblika, npr. ispovijesti, dnevnika i autobiografije, s obzirom na samospoznajnu usmjerenost tih žanrova. Uspostavlja se i veza između eseja i novele, odnosno eseja i romana koji kao suvremenici imaju zajedničke odlike, a esej se nerijetko javlja i kao sastavni dio romana.

Druga cjelina bavi se analizom i interpretacijom izabranih osobnih eseja važnih predstavnika određenih književnih epoha engleske književnosti. Osobni esej izabran je jer najviše odiše umjetničkim odlikama koje spisatelji udahnjuju svojim tekstovima pišući o intimnim mislima, sumnjama, strahovima, stavovima i idejama općenito. Pristup analizi osobnih eseja u određenoj

mjeri zamišljen je i interdisciplinarno jer zahtijeva sociološki i kulturološki kao i književno-povijesni pristup u smislu sveukupna razumijevanja i tumačenja eseja u širem kontekstu. Genealoška analiza pojedinih eseja počinje prethodnicima prvih esejista kod kojih su izraženiji ideja i misao nego forma, preko Montaignea kao rodonačelnika žanra, a nastavlja se esejima bitnima za razvoj osobnog eseja u Engleskoj – od samih početaka, preko novinskih eseja, zatim Lamba i Hazlitta kao predstavnika zlatnoga doba esejizma pa sve do 20. stoljeća i modernističkih introspekcija osobnih esejista poput Virginije Woolf ili Aldousa Huxleyja.

Izbor autora eseja sačinjen je prema njihovu književnom doprinosu u okviru teorije i povijesti književnosti te i prema subjektivnoj prosudbi i odabiru. Znakovito malen esejistički doprinos o spisateljicama autorica je pokušala nadomjestiti s posebnim potpoglavljem o ženama esejisticama, poglavito esejima o Virginiji Woolf.

Knjiga je namijenjena studentima književnosti, posebno anglistike, kojima je dan uvid u književno-povijesni pregled razvoja osobnog eseja u Engleskoj i analizu korpusa eminentnih osobnih esejista te ljubiteljima književnosti općenito, u nadi da će pobuditi želju za daljnjim iščitavanjem i interpretacijom osobnog eseja – te subjektivne, intimističke i provokativne podvrste.