KRIŽALJKA ZA ČITANJE SUDBINE

Pjesme Anđelka Vuletića koje su uvrštene u ovaj izbor (sačinio ga je sam autor) obuhvaćaju raspon od zbirke Riječi od postanka svijeta (1954.) pa do zbirke Popravni ispit (1990.) potvrđujući četrdesetogodišnje tematske i formalne sličnosti, ali isto tako ukazujući na promjenu i obnovu pjesničke prakse. Njegova zbirka pjesama Kad budem velik kao mrav (1977.) i u ovom se izboru potvrđuje kao najcjelovitija i najbolje prihvaćena zbirka.

Vuletićevo se pjesništvo svom žestinom vraća tragediji ljudske egzistencije kao središnjoj temi pjesništva. Pjesnik ostaje vjeran univerzalno shvaćenoj temi čovjekove osamljenosti, kao onoj primarnoj i u svemu određujućoj za njegovu sudbinu. Za razliku od tradicionalnog pjesništva, i liričara Vuletićevih suvremenika, Vuletić ne priznaje povijest kao arbitra i učiteljicu života: ne zanima ga odnos međusobnog isprepletanja čovjeka i povijesti – on traži apsolutnu i potpunu slobodu, jer za njega je čovjek kao individualna jedinka iznad svega.

Zaključimo da je Vuletić pjesnik metafizičkih univerzalija koje ugrožavaju ponuđeni konstrukti “zbilje” i njihova satanistička priroda, što sve nameće pjesniku zadatak propitivanja same prirode zla i ljudske destruktivnosti.

Pjesništvo Anđelka Vuletića samosvojna je i interpretativno izuzetno zanimljiva praksa unutar književnog kruga pjesništva egzistencije, te po svojim dosezima ulazi u vrhove hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća, a time i značajnih europskih poetoloških memorija.