IZ TRIJU STOLJEĆA HRVATSKOG STANDARNOG JEZIKA – II prošireno izdanje

Sve do sedamdesetih godina XX. stoljeća u jezikoslovnoj je kroatistici prevladavalo uvjerenje kako je hrvatski književni/standardni jezik marom hrvatskih preporoditelja stvoren potkraj tridesetih i u četrdesetim godi-nama XIX. stoljeća, dakle u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda. Pored promjena koje su u to vrijeme doživjeli hrvatska književnost, hrvatski javni i kulturni život, postanku spomenutoga uvjerenja pogodovali su i neki događaji za koje se s pravom može reći da su iznimno važni za oblikovanje jedinstvenoga, opće hrvatskoga standardnoga jezika. Takvi su događaji, nesumnjivo, ustaljenje slovopisnih preinaka na osnovi dvaju Gajevih prijedloga (iz godina 1830. i 1835.) i sve očitija, a ubrzo i potpuna prevlast štokavice, čemu su pripomogle jezične »predradnje« bosanskih, dalmatinskih i slavonskih pisaca u XVIII. stoljeću i oduševljenost jezikom starije hrvatske književnosti i hrvatskim književnicima u Dubrovniku. Ovdje se ne smije prešutjeti činjenica da je teza o prevratnoj važnosti hrvatskoga narodnog preporoda za oblikovanje hrvatskoga standardnog jezika duže od stoljeća bila poticana i vješto promicana i od onih što su tako žarko željeli posvemašnje, a posebno jezično i pravopisno, jedinstvo hrvatsko i srpsko.