COTARDOV SINDROM - Didaktično-moralistički kanconijer

Zbirka COTARDOV SINDROM - Didaktično-moralistički kanconijer se sastoji od izabranih tekstova iz drugog izdanja Medicinske enciklopedije koji su prepjevani u slobodne stihove i vrlo je rijetki primjer pretakanja čistog proznog teksta u stihove.

Postupak da se prozni tekst prepjeva u stihove koristio je Marko Marulić (1450.-1523.), „otac hrvatske književnosti“ i „priznati europski humanist“ koji je svoju Juditu „ispjevao“ iz proze, iz biblijske povijesne priče, te ju je „sveo u verse“.

COTARDOV SINDROM - Didaktično-moralistički kanconijer kompendij ondašnjeg znanja sveukupne medicine, autor je pretočio u jezik poezije.

Pjesnički procédé koji je pri tome korišten zapravo nije nov i nasljedovan je od Marcela Duchampa (1887.-1968.) i njegovih ready-made arte-fakata, uporabnih predmeta svakodnevnog života koji su time što bi ih autor proglasio umjetnošću i izložio kao umjetnine postajali umjetničko djelo, a da nisu bili podvrgnuti nikakvim intervencijama koje bi promijenile njihov oblik ili materijal.

Kako se kaže u proslovu na početku COTARDOV SINDROM, onda je time jasno naznačen njen utilitarni, obrazovni, priručni karakter, kakav i jest svojstven enciklopedijama; pretvorena u Kanconjeru u pjesmu postaje utilitarno neuporabljiva, ali zato na poetski način prikazuje svijet krajnjih tajni života. Versifikacija pojačava začudnost onoga što u proznom tekstu izgleda kao obično. U stihu to postaje nadrealnost.

Tehnički, proceduralno gledano, izvornu Medicinsku enciklopediju pretvaralo se u Kanconjer odabirom određenih mjesta koja su iz raznih razloga, od sadržaja do izričaja, postala pogodna za njenu „poetifikaciju“. Ta su se mjesta odnosno dijelovi tekstova onda vjerno prenosila i razlamala u slobodne stihove, pri čemu je razlom u stihove bilo najvažnije izražajno sredstvo koje se u postupku „poetifikacije“ koristilo. Drugo sredstvo bilo je samo izabiranje tekstova od kojih su neki već i u svojem „znanstveno-proznom“ postojanju bili na neki način poetski; drugi su tek izoliranjem od ostatka teksta i isticanjem dobivali upadljivo značenje te njime izazivali razne predstave i pokretali fantaziju kao da su „prave“ pjesme, a neka su mjesta svojim izvornim značenjem bila po sebi dovoljna da izazovu „uzbuđenja duše“. Drugo ništa nije mijenjano, unutar teksta koji je izdvojen i „poetificiran“ nije bilo kraćenja, jednako kao što ništa nije dodavano. Naslovi su natuknice iz originalnog abecedarija enciklopedije, a podnaslovi su podnaslovi unutar natuknice ili karakteristične riječi iz teksta članka. Sačuvan je i pravopis, osim u nekim sitnicama.

Time što je izvornu Medicinsku enciklopediju „poetifikacijom“ pretvorio u pjesme, autor je kao „versifikator“, pretakač u stihove, postao pjesnikom jednako kao što je Duchampovo pretvaranje pisoara u umjetničko djelo i njega stvorilo umjetnikom.

Cijeli projekt Kanconjera između ostalog, i to ne na posljednjem mjestu, jedna je deprimantna dijagnoza suvremenosti u kojem se, kako kaže Hegel, prema onome „što je duhu dostatno mora izmjeriti veličina njegova gubitka“. Hroma, na momente defektna versifikacija jest slika gubitka muzičkog kao ritma i mjere svijeta i svih bića u njemu, slika podivljale bezmjernosti.

Knjiga (Kom: ) je dodana u košaricu.

Zatvori